Piše: Ivica Relković
Je li situacija u kojoj se nalazimo ustavna kriza ili kriza Ustava, nije tek verbalna akrobacija, nego ozbiljno pitanje o tome kakav položaj Predsjednika Republike želimo, jer se ono javljalo i prije ovog slučaja. A vjerojatno nas čeka i pitanje jesmo li u posljednjih nekoliko godina u krizi političkog sustava ili čak i krizi hrvatskog društva po pitanju povjerenja u sve što nosi predznak politike. Uostalom tko god iole ugledan ulazi u politiku sa solidnim predpolitičkim životopisom ima potrebu taj ulazak opravdavati formulacijama da ne ide biti „političar“, nego od svih njih različit. Tijekom izbora teško da će doći do ozbiljnije rasprave o stanju hrvatske „političke nacije“, ali dobro je racionalizirati da potrebe za raspravom postoje, pa makar to bilo tek kad se uspostave sve grane vlasti koje su sada u „tehničkom modu“ (Sabor, Vlada, a uskoro bi mogao biti i Ustavni sud i svakako do kraja godine PRH, jer će izbori biti u ovoj godini, ma kad to bilo).
Mi sada imamo dominantno raspravu ustavnopravnih stručnjaka o Ustavu kakvog imamo i pitanjima njegova (ne)kršenja te pravnim lijekovima prema određenim političkim akterima kao prejakima (troje/četvero ustavnih sudaca) ili preslabima (npr. Mato Palić koji dolijeva gorivo i u samu ideju ukidanja izbora), ali nas nakon što sve ovo prođe i ma kako prođe, čeka puno obuhvatnija interdisciplinarna rasprava koja pravnike (posebno one ustavnog prava) ne isključuje toliko koliko na još dublji način uključuje one koji bi imali što za reći iz kuta filozofije politike, politologije, pa čak i psihologije (jer očito ne znamo koliko se od osobe-pojedinca može očekivati da postane osoba-institucija). Već je prvi obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike prema ovom modelu, Stipe Mesić, botanički postavio taj problem na skali od „fikusa“ do „kaktusa“, a prije sadašnje situacije imali smo barem jedan jasan igrokaz obojenog stranačkog, a ne neutralnog javnog (i još neistraženog mogućeg tajnog) pritiska na presudne političke aktere da pobjedu na parlamentarnim izborima usmjere prema opciji kojoj je prije obnašanja uloge pripadala osoba obnašatelj/ica PRH-a (Kolinda Grabar-Kitarović 2015. godine).
Rasprava i tumačenja vezana uz primjene i povrede Ustava dominantno je rasprava ustavnopravnih stručnjaka, no rasprava o Ustavu kao takvom nije „leno“ ni ustavnopravnih stručnjaka niti pravne struke kao takve. Kao što je trodioba vlasti međuovisan i kompleksan sustav odnosa triju vlasti, a ne tri ladice vlasti, tako je i rasprava o Ustavu rasprava o svemu što prethodi i slijedi iz onoga što nam znači taj temeljni konstitutivni dokument naše zajednice kao države, a to nije posao samo ustavnopravnih stručnjaka. A nas zbog manjkavosti našeg Ustava kao dokumenta (a manjkav je svakako, jer nema savršenog, nego samo boljeg ili lošijeg), kao i zbog varijacija političkih sustava koji su postojeći i mogući (jer nema jednog idealnoga kojemu se utječu sve države svijeta, nego različitih), nasušno nas čeka rasprava je li naš sadašnji model (a do 2000. smo imali drukčiji, pa to znači da nismo nužno osuđeni ni na ovaj) najsretnije rješenje za Hrvatsku (pa i ako jest u čemu ga treba doraditi da više ne doživljavamo ovakve i slične situacije oviseći o iznenađujućim političkim potezima osoba koje obnašaju bilo koju političku ili drugu dužnost najviših razina kao što su PRH, Hrvatski sabor, Vlada, Ustavni sud…).
Budući da sam siguran u postojanje onih stručnih, javnih i političkih aktera koji ni situaciju u kojoj se nalazimo ne žele uopće dopustiti kao opciju u kojoj je moguća podjela „krivnje“ 99:1 u odnosu na čovjeka obnašatelja funkcije Predsjednika Republike i Ustava kao dokumenta slova i duha, nego će čak i ostrašćeno situaciju postavljati 100:0, dobro je imati odškrinuta vrata rasprave, pa makar se ona mogla ozbiljno razvijati tek dogodine. Jednu takvu „čačkalicu“, ako već ne „klip“ u vrata stavilo je troje ustavnih sudaca u onom dijelu svojeg izdvojenog mišljenja koji dio, siguran sam, neće ostaviti nikakvog bitnog traga u ovom trenutku dok traju izborni procesi (slagali se mi ili legitimno ne slagali s njihovim stajalištima).
Mi zapravo imamo (barem) tri teme.
Smije li se obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike kandidirati na parlamentarnim izborima, a da prije toga ne da ostavku (i tako prestane biti obnašatelj dužnosti PRH)? Imamo prilično jedinstven odgovor: Ne.
Smije li se obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike tijekom kampanje za parlamentarne izbore politički svrstavati? I tu preteže tumačenje „ne“, ali se onda može u skoroj budućnosti otvoriti i pitanje treba li se u tom periodu solidarno s raspuštenim Saborom i „tehničkom“ Vladom potpuno politički umrtviti i pretvoriti u svojevrsnog „tehničkog“ Predsjednika Republike, iako mu teče aktivni mandat? I je li to uopće moguće? I jesu li se toga strogo pridržavali svi drugi obnašatelji dužnosti PRH? A onda se može postaviti i protupitanje treba li se na isti način ponašati zakonodavna i izvršna vlast dok traje kampanja za Predsjednika Republike? Posebno ako znamo da tada Predsjednik Vlade i Predsjednik Hrvatskog sabora aktivno pomažu kandidatu svoje stranke.
Smije li obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike politički „obojeno“, svrstano i stranački „pristrano“ djelovati u bilo kojem trenutku svojeg mandata. Intencija autora Ustava je da to nije tako zamišljeno (vraćanje stranačke iskaznice nakon pobjede na predsjedničkim izborima).
Zbog moguće ustavne neodrživosti jedne idealistički zamišljene pozicije Predsjednika Republike, nas zanima održivost drugog, a posebno trećeg ustavno zamišljenog položaja PRH.
Ustavni vic: Kolinda Grabar-Kitarović je bila stranački neutralna osoba tijekom cijelog svojeg mandata
Troje sudaca Ustavnog suda, Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec, sastavili su izdvojeno mišljenje na upozorenje koje je Ustavni sud uputio Predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću i SDP-u. Potpuno je očekivano da su se o samoj najavi i želji kandidature na parlamentarnim izborima predsjednika Milanovića očitovali negativno kao i ostali, ako on prije toga ne podnese ostavku na dužnost Predsjednika Republike. Da je tako ustavno zamišljena funkcija Predsjednika Republike misle (gotovo) svi ustavnopravni stručnjaci. A Ustav imamo takav kakav imamo, pa makar po tom pitanju bio i loš, trebamo ga se držati – drukčije od toga u samo pitanje je li uopće uloga Predsjednika Republike održiva onakva kakva je u Ustavu, ustavnopravni stručnjaci u ovom trenutku neće ulaziti, a najmanje ustavni suci.
No mi ćemo citirati ono što se u tom izdvojenom mišljenju izravno veže uz naš prethodni članak objavljen prije negoli je njihovo izdvojeno mišljenje pušteno u javnost od samog predsjednika Ustavnog suda. Budući da su tu dimenziju osobe obnašatelja funkcije Predsjednika Republike imali potrebe naglasiti, očito je da se oko toga ne slažu ni svi ustavni suci, a ni mnogi drugi u hrvatskoj javnosti. A to je pitanje same prirode političke neutralnosti i/ili političkog aktivizma (koji je gotovo uvijek svjetonazorski, pa i političko stranački obojen) osobe koja obnaša dužnost Predsjednika Republike.
U prošlom smo tekstu na konkretnim primjerima vidjeli da se obojeni političar u osobi obnašatelja dužnosti Predsjednika Republike ne može nasilno ugasiti, pa čak ni ceremonijalnim vraćanjem stranačke iskaznice, jer se taj tobože neutralni obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike, na kraju prvog mandata nepogrešivo točno vraća – ko Klepetan svojoj Malenoj – upravo bivšoj stranci da mu pomogne i financijski i programski i „ljudstvom na terenu“ (dakle kampanjom) u borbi za drugi mandat. Time nam pruža sasvim jasan dokaz da je zapravo cijelo vrijeme bio na starom stranačkom svjetonazorskom i političkom stand-by modu, da bi se nakon četiri godine i jedanaest mjeseci vjerno vratio svojem matičnom gnijezdu.
Pogledajmo taj dio izdvojenog mišljenja.
Jednako tako, ustavna je činjenica da je PRH zasebna politička persona. PRH nije i ne može biti apolitičan. U konačnici, Ustav traži da PRH izbori svoj ustavni legitimitet kroz izravnu demokratsku legitimaciju na demokratskim izborima koji su inherentno politički proces. U postupku izbora za PRH sudjeluje čak kao izraz određene stranačke političke opcije. Tek po preuzimanju dužnosti, PRH se svjesno i svojevoljno povlači iz redovne političke borbe karakteristične za parlamentarizam koji počiva na višestranačju, te preuzima specifičnu političku zadaću u okviru koje se na određeni način izdiže iznad svakodnevne stranačke politike. No, izuzimanjem iz svakodnevne političke borbe PRH se ne odriče svojih političkih svjetonazora i stajališta temeljem kojih je demokratski i izborio povjerenje građana. PRH je tijelo državne vlasti koje se sastoji od samo jedne osobe. Kao rezultat toga, osobnost obnašatelja dužnosti neizbježno igra značajnu ulogu u određivanju načina na koji će obnašati svoju ulogu. Posljedično, postupci i odluke PRH odražavat će njegova politička stajališta. Odluke koje donosi PRH u okviru svojih ustavnih ovlasti imaju neizbježne posljedice za funkcioniranje sustava političkog odlučivanja i upravljanja državnom vlašću. Svojim odlukama PRH neizbježno utječe na redovnu dinamiku višestranačkog sukobljavanja parlamentarnih aktera, odnosno parlamentarne većine i od nje izabrane izvršne vlasti s jedne strane, te parlamentarne manjine, to jest, opozicije s druge strane. Obje strane će politički oportuno “prisvajati” postupke PRH kada im to interesno odgovara, kao što će ih napadati kao “politički pristrane” kako bi otupili negativni učinak koje postupci PRH mogu imati za njih, posebno u očima javnosti. To je neizbježno, a time i predvidljivo.
Kad je ovo troje ustavnih sudaca posegnulo za argumentom kampanje za izbor PRH kao dokaza političke obojenosti puno bi bolje tu došao argument ulaska u kampanju za drugi mandat kada se, a da se zaboravilo obavijestiti Hrvatski sabor o povratničkom stranačkom preoblačenju prisegnutog Predsjednika Republike u stranačkog agitatora usred mandata, aktivni obnašatelj te dužnosti najgrlatijom stranačkom kampanjom sukobljava s drugim kandidatima.
Za većinu hrvatskih ustavnopravnih stručnjaka svetogrđe je i pomisliti da je obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike nužno politički pristrana osoba. I to ne mišlju, nego djelom. I to tijekom cijelog svojeg mandata. I svaki naš obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike dosad. Ako je zamišljeno da on to ustavno ne smije biti, onda smo fulali ili Ustav ili posljednja četiri predsjednika, jer svako je od njih bio „svrstan“ i onda time manje ili više „kršio“ Ustav. Ako i dalje ne razumijemo da je čovjek uvijek politički obojen, i to uglavnom stranački obojen izvadili mi njemu iz džepa stranačku iskaznicu ili ne, onda smo svojim ustavnim modelom osobe-institucije predsjednika države „fulali i šefa i stanicu“. U kojem to dijelu svojeg mandata Kolinda Grabar-Kitarović nije bila jasno HDZ-ovski obojena Predsjednica Republike dolazila ona na skupove stranke ili ne? Nakon kojeg bi to njezinog političkog govora većina građana i pomislila da je (bila) članica SDP-a, Radničke fronte ili PGS-a?
Ali taj kontinuitet pripadnosti profiliranom političkom entitetu je očekivan i politički začinjenom akteru sasvim razumljiv. Zašto bismo se pravili da Kolinda Grabar-Kitarović nije osoba u ulozi Predsjednice Republike koja provodi HDZ-ove politike? Pa te je politike obećavala u kampanji i bila izabrana. Kako bi nakon izbora uopće mogla provoditi SDP-ove politike? Ili Mostove? Ili neke „nestranačke“ s kojima se nije ni predstavila u kampanji? Ili „neutralne“ koje niti ne postoje i za koje nije ni dobila povjerenje građana? Zapravo, je li pretvaranje stranačkog kandidata u nestranački neutralnog Predsjednika Republike svojevrsna ustavna izborna prijevara ili barem obmana?
Možemo se čak pitati što će nam uopće izbori za Predsjednika Republike, ako se vraćanjem stranačke iskaznice poslije izbora kandidat pretvara u neutralnog obnašatelja uloge PRH. Ako će Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović, stranački sasvim jasno suprotno obojeni u kampanji, nakon kampanje i prisege postati gotovo identični „nestranački“ i u odnosu na stranačke parlamentarne tabore „neutralni“ politički arbitar koji se mađioničarskim pucnjem prsta izdigao iznad onog što je još jučer bio, zašto imamo politički obojene kampanje za Predsjednika Republike? Ako je Ivo Josipović obećavao „zacrvenjeti“ Hrvatsku, ako ju je Kolinda Grabar-Kitarović željela „zaplaviti“, zašto bismo bilo kojeg od njih dvoje tražili da je obavezno postizborno „zaljubičaste“? Zašto u startu ne raspišemo izbore za „ljubičastog“ Predsjednika? Ako će svaki pobjednik ustavno prisiljeno postati „obrezan“ u stranačkim politikama zašto uopće dopuštamo da se kandidati stranački natječu? Sva ova pitanja, pa i namjerno pretjerana, skreću pozornost na to da je model PRH nužno ustavno propitati i kvalitetnije definirati.
Razlika između nijansi sive ili prava na upotrebu kolora između „predsjednika države“ i „predsjednika svih građana“
Vratimo se još malo na drugu rečenicu članka 96. Ustava.
Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.
Dragi naši ustavnopravni stručnjaci, a s njima i svi koji u ovoj ceremonijalnoj farsi gledate neutralizaciju političke osobnosti, vi pristajete na samoobmanu, jer vam je tako lakše zamisliti čistoću svojih sterilnih kabinetskih odnosa koji u političkom životu ne postoje. Doslovno niti jedan jedini dan. Onog trenutka kad je obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike vratio stranačku iskaznicu, ako je time stvarno postao politička praznina, onda je postao Nitko, a ne Netko. No da tome nije tako pokazuju govori, djela i politike svakog našeg obnašatelja dužnosti Predsjednika Republike. S druge strane zar vi zaista mislite da je za potez umirovljenja sedam generala Stipi Mesiću trebala pozicija političke neutralnosti u odnosu na sve opcije tadašnje vlasti (nesložne!) i oporbe (još ne složnije!)? Zar mislite da je – dok je to činio – trebao anticipirati potporu „svih građana“ ili je to trebao učiniti usprkos protivljenju dijela javnosti zato što je bio duboko svjestan da čini nužnu ustavno ispravnu i zakonitu radnju, ma što tko o njoj mislio. On je morao djelovati kao zastupnik države, a ne pomiritelj želja „svih građana“, a najmanje onih koji su na to žestoko reagirali.
Jasno definirana pozicija obojene političke osobe (jer drukčija ne postoji) može biti pretočena u obnašatelja dužnosti Predsjednika Republike bez ikakve potrebe za lažnom neutralnošću i nepostojećem „nestranačkom“, a zapravo (za)mišljenom „nadstranačkom“, pripadanju svima nama. Umjesto te utopije o osobi-ne-osobi dovoljno je da ima jasno zadan ustavni i zakonski okvir kojeg se treba pridržavati i izvršavati. Nažalost, on to u našem nedorečenom Ustavu nema, pa manje ili više nespretno glumi ne-političku ili sve-političku osobu, koja bi valjda svojom „neutralnošću“ i „nepristranošću“ trebala s vremenom popuniti praznine u Ustavu.
A zapravo kad bismo htjeli slijediti slovo našeg Ustava i na njemu graditi ispravan duh popratnih dimenzija institucije Predsjednika Republike on i ne bi trebao težiti da bude personifikacija „svih građana“, nego samo-od-većine-izabran-a-od-svih-prihvaćen zastupnik države. Ovo od-svih-prihvaćen dovoljan je uvjet da nemamo antagoniziranu ulogu Predsjednika Republike čak i kad je u raznim političkim pitanjima sam obnašatelj dužnosti PRH svjetonazorski, pa i u politici očekivano stranački opredijeljen.
Pogledajmo članak 94. Ustava Republike.
Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu.
Predsjednik Republike brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.
Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske.
Iako Republiku Hrvatsku čine svi njezini građani važno je razlikovati „predstavljanje države“ i „predstavljanje svih građana“. Ustavom i zakonima moguće je prilično precizno odrediti što je to „predstavljanje države“, dok je iznimno zahtjevno i zamisliti kamo bi nas moglo voditi „predstavljanje svih građana“. U prvom slučaju dovoljno je da znamo načine i protokole predstavljanja i zastupanja Republike Hrvatske kojih se obnašatelj dužnosti PRH treba držati, a da se tog istog dana kad je zakonito i korektno izvršio neku svoju državnu obvezu ja nisam složio s njegovom političkom porukom koju je on to jutro o nečem izrekao, pa i o sadržaju te iste obveze koju je izvršio. No, kad obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike treba „predstavljati sve građane“ onda je on uvučen u nemoguću situaciju nametnutog ponašanja tako da se svojim političkim porukama „svima svidi“ ili barem da „nikoga ne uvrijedi“, odnosno da ne podijeli i antagonizira javnost. U takvu nemoguću košulju nikad neće uspjeti ući nijedan politički akter u ulozi osobe obnašatelja dužnosti Predsjednika Republike. I krivo ga je na to prisiljavati da bi tobože time bio podoban za ulogu koju smo zamislili kad smo htjeli da „brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“. I ovu ulogu, samo još kad bismo je popratno preciznije definirali, lakše ispunjava „predsjednik države“ od „predsjednika svih građana“.
Stranačkog kandidata nije moguće nekim magičnim prekidačem, nekom ustavnom sklopkom, pretvoriti u političkog aktera više razine, jer to ne postoji. Obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike bori se svaki dan za naklonost javnosti, odnosno birača. Ti birači su oni isti stranački podijeljeni, pa i ostrašćeni. On među njima gradi političku potporu i ona je dosad svakom obnašatelju dužnosti bila vrlo visoka zato što nema nikakvu izvršnu funkciju, a ne zato što ga se više ne prepoznaje po bivšim stranačkim bojama. Ali ta potpora je uvijek podijeljena, čak i kad je dvotrećinski „za“ njega ili nju, ostaje ona trećina koja je naglašeno, pa i razljućeno protiv da je nebitno jesmo li u ikojoj kampanji ili ne. I ta trećina izrazito je politički obojena na nekom od stranačko-programskih antagonizama. Popularnost obnašatelja funkcije PRH nije gotovo nikad izgrađena na pitanjima njegova beskompromisnog „čuvanja“ države od premijera i izvršne vlasti, nego na obojenim političkim i stranačkim vrućim pitanjima u kojima je obnašatelj funkcije PRH oporba izvršnoj vlasti koja provodi svoje stranačke politike iz prethodne pobjedničke utrke na parlamentarnim izborima. Zato on ni u jednom trenutku svojeg mandata ne može biti i nije na oblaku neutralnosti uzdignuti nestranački Predsjednik Republike, kako bi to autori ovakve uloge PRH željeli. Maske nisu pale, maske – baš zato što su maske – nisu održive. A Ustav je zadnji dokument koji bi trebao težiti maskiranju političara i politike u nešto što ona nije i ne može biti.
Paradoks je i u tome što nas ostvarenje težnje za nekim što „nestranačkijim“ – a zapravo „nadstranačkijim“ – političkim akterom vodi prema što slabijoj ulozi Predsjednika Republike. Naime, u realnom političkom životu (a ne idealistički zamišljenom) što si javno percepcijski jači to si nužno i antagonistički svrstaniji, a što si javno nebitniji, to možeš lakše igrati neku ulogu „neposvađanog“ promatrača. Zato oni koji nakon svakih predsjedničkih izbora „žele gledati takav program“, trebaju učiniti njegovu poziciju toliko nebitnom da nijedna njegova izjava ne završi u „prime time“ terminu, nego u rubrici koja ide u onim minutama kad priloge ne gledaju ni sami novinari koji po zadatku prate politiku. I ne smijemo ga birati izravno da mu ni time ne dajemo lažni legitimitet. Jer izborni proces uvijek je stranački, obojen, programski antagoniziran, svrstavajući i polarizirajući. Ne možete ga nakon toga poništiti igrokazom vraćanja stranačke iskaznice.
Ako želimo jakog Predsjednika Republike kao „korektiva“ ili „nadzornika“ izvršne vlasti (a mnogi bi upravo te), onda on ne može postati „nad-politička“ osoba, nego snažna politička osoba, a takve su uvijek svjetonazorski politički obojeno, pa onda nužno i stranački, mahali oni stranačkom knjižicom ili je držali u džepu. Taj „korektiv“ tada treba dobiti jasne protokole „nadziranja“ izvršne vlasti, a ne ustavne pjesničke članke koji kažu da on o nečem „brine“ i da nešto „može“, al nigdje nije razrađeno kako, kad i kojim izvršnim alatima. I još bi kao snažan „korektiv“ trebao biti uzorno „neutralan“. Birali biste suca za finalni sraz Dinama i Hajduka među Bad blue boysima i Torcidom (stranačka usijana kampanja), a nakon izbora tražite da nepristrano sudi svih 90 minuta te iste utakmice (jer mandat zakonodavne i izvršne vlasti je utakmica koja između vladajućih i oporbenih igrača traje četiri godine, a ne četiri tjedna kampanje).
Očito je da smo osuđeni na Predsjednika Republike kao Čovjeka s političkom „greškom“
I dok „predsjednik države“ može biti čovjek – a to znači politički obojeni čovjek, politički djelujući čovjek, politički svima-ne-sviđajući-se-čovjek – „predsjednik svih građana“ kao neutralni i stranački misaono neobojeni i politički ne-misleći ili sve-misleći Netko može biti samo Majmun ili Bog.
Naši ustavnopravni kreatori kao da su se zaljubili u ideju da nam predsjednik bude toliko sveobuhvatan Netko, širi od svakog od nas pa i samoga sebe, da ga još nismo uspjeli pronaći. A dok takvoga ne nađemo spremni smo da to bude barem neobuhvatan Nitko, neposvađan ni s kim od nas i politički ispražnjen od samoga sebe (vraćanje stranačke iskaznice ceremonijom obavještavanja i samog Hrvatskog sabora). Poželjeli smo da nam predsjednik bude Bog, a dok takvog ne nađemo prihvaćamo nek bude i Majmun. Ali na kraju nismo u pet pokušaja uspjeli dobiti nijedno od ta dva savršena ishoda, nego smo svaki put dobili trajno politički obojena i djelatna Čovjeka s političkom „greškom“.
Ako prihvatimo izvjesnost da će politiku voditi obojeni ljudi s „greškom“, onda ćemo tako urediti (s)ustav da mu te „greške“ bitno ne naštete tijekom svakog pojedinog mandata ma tko ga obnašao. No ako se idealistički tvrdoglavo nadamo da će optimalnost upravljanja doći zato što će tome težiti sami politički akteri, onda će nam se najčešće događati sve ono što ne želimo. Ta bi nas činjenica trebala napokon nagnati da tome radije prilagodimo Ustav (a može se), nego da čekamo Godoa s ustavnom ulogom u koju nikad neće ući nijedan idealni glumac.