Piše: Ivica Relković
Hrvatska se nalazi u političkom šoku zbog najavljenog političkog poteza jednog političkog aktera koji se nalazi na funkciji za koju bismo željeli da je vrši osoba koja je spremna ugasiti političku osobnost u korist osobe-institucije ili institucionalizirane osobe ispražnjene od osobnog političkog subjektiviteta. Osobe koja je pristala neimati svoju osobnu političku volju.
Istodobno od te osobe očekujemo da „nepristrano“ u ime svih nas i za sve nas „čuva“ državu i skladno funkcioniranje svih njezinih sastavnica vlasti. Pri tome toj osobi-instituciji nismo osigurali, niti u Ustavu niti u ijednom pratećem propisu, gotovo nikakve izvršne mehanizme da to i može činiti. Dapače, uveli smo i svu hrvatsku političku javnost u lažnu nadu da će se to samo od sebe dogoditi dovoljnim protokom vremena u kojem će običajno pravo i duh Ustava učiniti ono što nismo ispravno postavili u samom Ustavu.
A sad umjesto civilizirane rasprave filozofa, politologa i ustavnopravnih stručnjaka imamo još k tome ostrašćene govore i političara i stručnjaka koji na početni šok ne dolijevaju ulje, nego termonuklearne fuzije kojima još ni u laboratorijima nismo ovladali kako treba.
Prije negoli uđemo u bilo kakve argumente zašto nam se ovo dogodilo, moramo biti spremni slušati sve strane u ovoj početno eksplozivnoj akciji-reakciji (jer civilizirane rasprave još nema!) s jednom jedinim nadom, a to je svijest da država nije pala u crnu rupu iz koje se više ne može izvući, nego da nas je probudila neka tutnjava netom prije nego smo došli do horizonta događaja. Još ima nade ako shvatimo da smo mi naš svemirski brod (državu) i programirali da ide ovim krivim putem. Još ima nade da pošaljemo signale do svojeg Voyagera 1 i korigiramo mu putanju. Sve to možemo pod jednim jedinim uvjetom – priznanjem da smo našu sondu (Ustav) krivo programirali.
Mi smo htjeli da naša institucija-osoba Predsjednika Republike bude svojevrsni dizelaški oldtimer za pokazivanje pred samima sobom i drugima, a opisali smo ga u Ustavu kao Neveru (i još bez kočnica!). I sad, umjesto da se za vozača tog našeg zamišljenog oldtimera natječu politički umirovljenici bezvoljni da uz jutarnju kavu učine išta više od čitanja novina (to smo se nadali da će u jednom jedinom mandatu pretvoriti u običajno pravo Stipe Mesić, a on odmah ispalio „neću biti fikus, nego kaktus“!), mi smo dobili aspirante u punoj životnoj i političkoj snazi (Josipović, Grabar-Kitarović, Milanović) koji umjesto vožnje s panoramskim razgledanjem državnih krajolika, testiraju našu jurilicu do krajnjih granica izdržljivosti da ih ni osiguranje ne može pratiti s upaljenim rotirkama (Ustavni sud). Dobro, ovo se baš ne odnosi na Ivu Josipovića, ali i on je htio mijenjati Ustav za još malo veću kubikažu motora. Grabar-Kitarović vozila je „kroz crveno“ sad pa sad. Jasmin Klarić vam je u Telegramu iznio jednu takvu scenu uhvaćenu svim nadzornim kamerama netom poslije izbora 2015. godine. Tada ne samo da je najavljeno kršenje Ustava namjerom, nego je prekršen. Tada je pisac ovih redaka ušao na jedan sastanak Mosta ljut kao danas naši ustavni stručnjaci s tezom: tko je ona da nam prijeti ubrzavanjem pregovaranja kad ustavno imamo 60 predviđenih dana (prvi mandatar, pa onda još toliko drugi), a duh Ustava daje i više. Nitko se od danas šokiranih ustavnopravnih stručnjaka, a najmanje Ustavni sud, nije umiješao (barem ja ne znam za takve) i zaustavio eklatantno kršenje Ustava najavom „Predsjedničine Vlade“ čak i s objavljenim imenom njezinog „premijera“. To je, jer je rezultiralo naprasnim „pregovaračkim“ preokretom iniciranim na sastanku kod Predsjednice, bilo jedino provedeno kršenje Ustava o kojem nije napisan nijedan diplomski rad ili doktorat ni na Fakultetu političkih znanosti ni na Pravnom fakultetu, igdje u Hrvatskoj (barem ja ne znam), a akteri su još živi i može ih se pitati što se tamo dogodilo.
Šarafcigerom bismo popravljali neutrone
Dok mi čekamo da nam protok vremena osigura funkcioniranje države podmazano običajnim pravom – više duhom koji nije napisan, nego slovom koje je krivo napisano – moram vam javiti da je naš Ustav pregažen toliko puta da na njegovim stranicama ima više tragova kotača, nego slova. Gazio ga je Ustavni sud, Predsjednik ma tko bio, Predsjednik Vlade takozvani premijer ma tko bio i još neki „vozači“ javnih jurilica tako da naši ustavnopravni-prometni vještaci imaju dovoljno posla za raspetljavanje svih tih tragova guma po Ustavu, da to više nije ni posao za poneki doktorat, nego za jednu cijelu multidisciplinarnu katedru.
U nedovršenoj državi bez zadovoljavajuće uhodane institucionalne memorije i običajnog prava posuđenog više teorijski od drugih, nego ugrađenog u nas same vlastitom praksom, u kojoj Ustav i zakone krše sve grane vlasti gdje tko stigne i koliko stigne, mi bismo šarafcigerom popravljali neutrone.
Dobar dio stručne javnosti želio bi da smo izgrađeno društvo u kojem se sve uloge ne samo znaju nego i da se svi korektno ponašamo u skladu ne tek s napisanim slovom Ustava i zakona, nego i u skladu s običajnim pravom, duhom Ustava i drugim nenapisanim okvirima koji jednu političku zajednici čine uhodanom. Ali nismo u toj fazi, lažemo si u vlastito ogledalo i – ako kojim slučajem bolje poznajemo teoriju nego 99% ostalih građana – grozimo se što su političari u stanju zamisliti i provoditi. No država koja još nema ni jednu jedinu generaciju sa zaokruženim životom unutar istog političkog sustava dječji je politički vrtić u kojem ne vrište samo rastrčana djeca, nego i „tete“ koje za njima skakuću da ih sačuvaju od padova, sudaranja, udaranja i uglavnom njih samih…
Nesretan model (blago, vrlo blago rečeno) Predsjednika Republike koji imamo od 2000.-te godine naovamo nipošto ne pomaže da odrastemo i kao država i kao politička zajednica uhodanih demokratskih standarda i okvira. Odavno sam se opredijelio zastupati hitnu promjenu ovog za nas vrlo lošeg hibridnog „četvrtpredsjedničkog“ modela u kojem je gotovo sve nakrivo postavljeno. Moj izbor je potpuno reduciranje uloge predsjednika na čisto protokolarnu ulogu gdje će „vraćanje iskaznice“ biti nebitni folklor, jer će tada izgubiti i lažnu percepcijsku moć kojom zavarava i sebe i cjelokupnu javnost, a onda to zavaravanje rezultira krivim i nemogućim očekivanjima. Neka nam Predsjednik Republike riješi to i to kontra premijera… e, ne može, jer ne može.
Neki politolozi bi Predsjednika Republike kao obezvlašćenog monarha, a glavni autor Ustava bi da on bude snažan korektiv izvršne vlasti. Hrvatski Ustav ne zna što bi od toga, a ta su dva modela nespojiva u jednom. Ne možete benzinca puniti dizelom, niti od trabanta očekivati da se na cesti ne raspadne ako mu pod haubu ugradite motor Bugatti Veyrona. Doziranje vlasti proizvodi i doziranje javnog utjecaja, javne moći, javne percepcijske zanimljivosti i izazovnosti. Naš je Predsjednik Republike od autora Ustava dobio najjači megafon u državi o kakvom razni sindikalni prosvjednici mogu samo ljubomorno sanjati, ali nije dobio nijednu dokraja strukturiranu polugu kakvu ima i najmanji šef sindikata u zadnjoj zabiti države, pa sad on može biti ljubomoran i na predsjednika kućnog savjeta.
Obezvlašćeni monarsi u svojim državama provode simbolične i ceremonijalne uloge, a percepcijsku vlast i medijsku poželjnost grade na nepolitičkom teritoriju celebrity showa. Ono po što u takvim situacijama dolaze mediji su VIP tračevi, a ne političke poruke kontra premijera. Zato u „Danskoj“ danas i može biti „nešto trulo“ na „dvoru“, a da to ne smrdi u političkoj areni.
Hrvatski Predsjednik trebao bi se ponašati s jedne strane kao takav obezvlašćeni monarh, no tranzicijom iz polupredsjedničkog sustava kakav smo imali do 2000. u ovaj „četvrtpredsjednički“ ostala mu je tek percepcijska moć, gotovo pa percepcijska grana vlasti bez ikakve ozbiljnije stvarne izvršne vlasti. Ostao mu je duh jakog predsjednika kojeg birači izravno biraju, a odrezane su mu izvršne političke i ruke i noge do te mjere da je riječ o modelu predsjednika javne zablude, kao u komedijama zamjene uloga. A za to su krivi kreatori modela kakvog imamo. Građani misle da biraju osobu koja im može rješavati najvažnija državna pitanja, a biraju ne „praznu pušku“, što bi bilo podnošljivo i percepcijski sitno, pa mu ne bi rastao medijski utjecaj, nego biraju „praznu haubicu“ koje se izvršna vlast nimalo ne boji, ali se boje njegova utjecaja na javnost, jer pred „praznu haubicu“ – kad god takav predsjednik poželi – trče svi mediji i hrane tu ulogu hukom kao da puca haubica s bojevom municijom, a ne prazna.
Nije sve tako crno – država nam je u puno većem gaženju Ustava od ovog što se dogodilo
Sad kad je Ustavni sud izrekao prijetnju jednoj osobi što se bavi politikom, jer je on neutralno biće-institucija, red je i da se u raspravu o pravu ili ne-pravu na politički jezik ili jezičinu jedne političke osobe ili osobe-institucije uključe argumenti, a ne ostrašćeni i uznemireni verbalni gejziri ustavnopravnih stručnjaka. Smirimo doživljaj, nije sve tako crno ovih nekoliko dana – država nam je u puno većem gaženju Ustava, nego li se to ovih dana dogodilo, pa smo spavali ili se tek povremeno i nekonzistentno budili da okrenemo glavu i nastavimo ustavnopravno i politološki hrkati.
Neću citirati samoga sebe da pokažem gdje sam od 2017. godine naovamo više puta jasno problematizirao upravo ovu temu koja nam je sada eksplodirala pred očima. Protivnik sam ovog neusklađenog hibridnog „četvrtpredsjedničkog“ sustava, ma koliko ga njegov autor prof. Branko Smerdel branio. Model je to koji tijekom cijelog mandata stimulira sukobljavanje predsjednika države i predsjednika Vlade da krše duh Ustava (a često i samo slovo), čak i kad su iz istog političkog tabora, što se dogodilo svaki put, pa je jasno da je to pravilo, a ne iznimka. Imamo u svim temama u kojima predsjednik države ima nekakve ovlasti permanentno dvovlašće (kršenje duha Ustava, osim ako Ustav ne želi „dvovlašće“ u smislu: izvršna vlast i izvršni korektiv vlasti, što je opasni eksperiment!), a posebno u vanjskoj politici, na našu sramotu pred cijelim svijetom. U inače kompleksnoj trodiobi vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, imamo lažnu poziciju predsjednika države kao tobožnjeg dijela izvršne vlasti, jer mu prava izvršna vlast u pravilu ne da ništa što ne mora, a najčešće ni ono što mora (kršenje duha Ustava recimo u uobičajenom sabotiranju Predsjednika države od strane predsjednika Vlade u pokušajima da sazove izvanrednu sjednicu Vlade). Zbog toga su svi predsjednici države posegnuli za jedinim što im je preostalo, a to je postala svojevrsna „tri-i-polna grana vlasti“ – percepcijsku vlast (ne možemo reći četvrta, jer je to upravo Ustavni sud).
Budući da predsjednika države biramo izravno i budući da se on postavlja kao nekakav gromoglasni korektiv Vladi, i novinari i građani uživaju u tome da od njega dobiju barem „kruha i igara“. Zato svaki predsjednik države, ma tko on bio, pred sobom ima sve mikrofone i kamere kad sazove presicu. Ne zavaravajmo se, to nije zato što je lijep, brbljav, uglađen ili divlji, „lignja“ ili „karakter“, nego zato što je lažno moćan. A budući da nema zapravo nikakvu ozbiljnije strukturiranu izvršnu vlast i odgovornost, može slobodnije govoriti nego ijedan drugi političar. I kad god primijeti da mu pada popularnost u prvom mandatu, a želi drugi, posegnut će za verbalnim kršenjem svoje ustavne uloge kako ju je autor za svojim pisaćim stolom zamislio. Ima u pravilu dvotrećinsku popularnost i opasan je premijeru (ups!, predsjedniku Vlade) u javnom narativu. I to je uglavnom sve što mu je Ustav efikasno dao. I što objeručke koristi. Ma kako se predsjednik države zvao ili zvala. I nije on/ona kriv/a što je tako, nego onaj tko je skrojio takav model predsjednika države.
Krši li Zoran Milanović Ustav Republike Hrvatske zato što je on Zoran Milanović? Ne. Ustav Republike Hrvatske krši Predsjednik Republike Hrvatske gotovo svaki dan svojega mandata, ma tko on dosad i sad bio: Stipe Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović. Pogotovo krši „duh Ustava“, ako ne već samo „slovo“.
Majke mi, gdje je nestao čovjek?
Tko je danas Predsjednik Republike Hrvatske? Zoran Milanović? Ne, kažu (neki) ustavnopravni stručnjaci. Predsjednik Republike Hrvatske nije osoba Zoran Milanović, nego institucija Zoran Milanović. Predsjednik je poosobljena institucija ili institucionalizirana osoba. Dokaz tome je članak 96. Ustava koji je toliko kratak da ćemo ga cijelog prenijeti.
Članak 96.
Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost.
Nakon izbora Predsjednik Republike podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.
Vidite kako se naš ustavotvorac pobrinuo da predsjednik države isprazni samoga sebe od političkog sadržaja tako da vrati iskaznicu stranci koja ga je kandidirala za tu ulogu te da to javi – pazite sad koja razina ozbiljnosti je u tom činu – Hrvatskom saboru. I kad on to učini od tada, prema duhu tog članka, postaje neutralna osoba koja predstavlja „sve građane“. Zato se on kao političko-aktivistički ispražnjena osoba-institucija dok mu traje mandat ne može kandidirati za mjesto u Hrvatskom saboru (doduše može za mjesto u europskom parlamentu, što je zapravo, ako ćemo se držati istoga duha Ustava, protuustavno, bez razlike od kandidature za Hrvatski sabor). Volio bih čuti jednog jedinog hrvatskog ustavnopravnog stručnjaka koji će objasniti da se kandidatura za europski parlament provodi bez kampanje, sučeljavanja, svađi, polariziranja građana i birača, izjava koje mogu štetiti državnom ugledu, trošenja vremena na hodanje po selima i zaseocima države, umjesto da Predsjednik Republike sjedi na Pantovčaku i obavlja državne i državničke poslove te „čuva državu“. Znam odgovor, to je gotovo pa tehnička greška u slovu propisa, pa se ne može usporediti s izričitom namjerom kandidature Predsjednika Republike za neku drugu granu vlasti unutar države. Takvim odgovorom opet izbjegavamo vidjeti stvarnu grešku. Ona nije tehnička, ona je idejno pogrešna upravo kao model, a njezina tehnička smijurija da smo je unijeli u europarlamentarne izbore samo pokazuje koliko je Zakonodavac nije bio svjestan. Pa ne pišu prijedloge zakona kumice na placu. Ili u Hrvatskoj možda pišu?
Ustavni sud Republike Hrvatske kaže da se osoba koja obnaša ulogu Predsjednika Republike ne smije natjecati za mjesto u Hrvatskom saboru, a ujedno da ni on ni politička opcija koja bi ga željela sutra na toj funkciji, ne smije isticati njegovu hipotetsku, potencijalnu, „ako pobijedimo“ funkciju predsjednika Vlade. I opet dolazimo do vodviljskog igrokaza s vraćanjem „stranačke iskaznice“. Ako Predsjednik Republike i stranka koja ga želi za premijera o tome šuti u javnosti, nema nikakve protuustavnosti u tome da on nakon parlamentarnih izbora podnese ostavku i postane premijer. Bitno je da tu tajnu skriva od javnosti i da je očituju i on i stranka koja ga kao takvog tajno želi od danas tek nakon izbora. Budući da javnost ne bi znala njegovu osobnu političku volju i namjeru, a osoba-institucija bi besprijekorno „neutralno“ igrala ulogu državnog tijela, sve bi bilo i Ustavno i provedivo. Naime, premijer može postati i hrvatski državljanin koji nije sudjelovao u izborima s adresom prebivališta bilo gdje u svijetu. To je ustavno dopušteno, jer mi ne biramo premijera. Nema izbora za premijera, niti za ijednog ministra u izvršnoj vlasti. Jel to dobro ili loše – o tom potom, ali je tako, jer su svi hrvatski građani jednaki pred Ustavom, pa mogu birati i biti birani u skladu s onim što se bira i kako se i u kojem trenutku tehnički bira.
Duh Ustava oblikuje poziciju Predsjednika Republike kao nestranačku osobu-instituciju koja se, dok obnaša tu dužnost ne samo da ne smije kandidirati na parlamentarnim izborima, nego ni govoriti da ima neku drugu, konkretno „premijersku“ aspiraciju i bez te formalne kandidature. Tim svojim upozorenjem Ustavni je sud grčevito stao u obranu tumačenja da je osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike Hrvatske vraćanjem stranačke iskaznice političko-aktivistički ishlapjela neutralna osoba-institucija. Bez brige, citirat ćemo tu rečenicu Ustavnog suda. Ali nestrpljivo dajemo prednost ustavnopravnom stručnjaku Mati Paliću koji jednostavno kaže: „Predsjednik je državno tijelo, on nije samo pojedinac koji ima 18 godina i hrvatski je državljanin pa bi na temelju toga mogao biti kandidat na izborima, nego je on istovremeno i državno tijelo, a ono ne može biti kandidat“ (Index.hr, 18.3.2024).
Zapravo je nebitno slažemo li se mi sa svim tim ili ne, ključno je jesmo li u ono malo „slova“ Ustava i propisa bili dosljedni. Ako je osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike Hrvatske jedino i samo osoba-institucija, a nikako dok mu traje mandat i politička osoba, onda više nije benigna, nego teška povreda Ustava da se naše „državno tijelo“ smije kandidirati na europarlamentarnim izborima! Naše „državno tijelo“, naime, smije biti na listi za europarlamentarne izbore, iako je u tom trenutku Predsjednik Republike! Dakle „Zoran Milanović državno tijelo“ smije biti na listi neke – u odnosu na državu – parcijalne svjetonazorske političke stranke na europarlamentarnim izborima. Budući da „Zorana Milanovića državnog tijela“ tijekom pet godina mandata nema ni u jednom trenutku kao „Zorana Milanovića političke osobe“ treba li na listiću za EU parlament pisati „Zoran Milanović, Predsjednik Republike“? Ako ne, ako ga na listiću smijemo isprazniti od „državnog tijela“ onda je bijeg u političku osobu ipak moguć? Ili nije? Dakle za tu se „tehničku grešku“ Zakonodavac i Ustavni sud koji nije primijetio tu krivu kreaciju duha Ustava, mora hitno ispovjediti pred nekim biskupom, a ne običnim svećenikom (radi protuustavnog egzorcizma) ili cijelim cjelovitim biračkim tijelom (koje je pritom registarski neustavno, jer ga ni uz zadnje verzije AI-a nismo sposobni ili spremni ispravno registrirati – dakle, kršimo Ustav).
Vrati stranačku iskaznicu i svi ćemo se dragovoljno praviti mutavi
Hajdemo sad citirati tu ključnu rečenicu Ustavnog suda: Predsjednik Republike nestranačka je osoba i dok obavlja tu dužnost ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne politička stranke, što isključuje bilo kakvu mogućnost da Predsjednik Republike u kontekstu raspisanih parlamentarnih izbora bude kandidat na listi za izbor zastupnika ili istican kao kandidat za dužnost Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i da u tom svojstvu sudjeluje u političkoj izbornoj kampanji.
Problem je za Ustavni sud što je dopustio da se Predsjednik Republike kao nestranačka osoba u vrijeme dok je obavljala tu dužnost zbog koje ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne političke stranke već tri puta – uz njihovu šutnju i blagoslov DIP-a – već tri puta našao usred političke kampanje. Naime, Predsjednikom države postaje se prvi put pobjedom na predsjedničkim izborima, ali kad krećete po drugi mandat vi se natječete u kampanji u trenutku dok vam teče prvi mandat. Vi, da apsurd citiranog članka Ustava bude veći, krećete u osobnu političku kampanju sa zastavom one iste stranke kojoj ste svečano vratili iskaznicu i obavijestili o tome Hrvatski sabor. I takvi stranački obojeni i iznova duhovno učlanjeni vi politički-aktivistički vičete i polarizirate građane tražeći drugi mandat iako niste dali ostavku na prvi uoči same kampanje, jer kao osoba-institucija u kampanji – kaže Ustavni sud – ne smijete ni biti niti joj primirisati! Posljednjih mjesec dana prvog mandata vi se kao „državno tijelo“ (što bi rekao Mate Palić), a ne kao politička osoba pojedinac (jer to po duhu Ustava niste!), svađate u kampanji s protukandidatima, dijelite i polarizirate biračko tijelo i sve građane „na nož“, a trebali biste „paziti“ na državu i njezine sustave! Znači kandidat koji kreće u kampanju za drugi mandat kreće u nju kao „državno tijelo“ (Palić) ili kao uskrsnula stranačka osoba (Ustavni sud – nebitno je li uzeo formalno iskaznicu, jer je uzeo duh stranke čiji je opet kandidat) protiv ostalih kandidata osoba! Već smo tri puta imali zlorabljenu državnu instituciju u stranačko-osobne kampanje: Stipu Mesića 2005. godine, Ivu Josipovića 2014. godine i Kolindu Grabar-Kitarović 2019. godine. Dakle, da biste proveli duh Ustava dosljedno, svakom tko se nakon prvog mandata želi natjecati za drugi, mora se zabraniti kampanja ili ga treba natjerati da podnese ostavku prije podnošenja kandidature za drugi mandat, kako bi tih mjesec dana državu smireno i bez kampanje (i izazivanja podjela među građanima, jer to je kampanja!) vodio predsjednik Hrvatskog sabora. Znam očekivani odgovor. To je natjecanje za istu funkciju, pa građani nemaju zbrku u glavi, jer običajno pravo nas uljuljkuje u sigurnost da je to privremenih mjesec dana u kojima se ništa strašno po državu neće dogoditi. Bio bi to dobra odgovor kad bi naš Predsjednik Republike bio „obezvlašćeni monarh“ čijeg se imena ne bi sjećalo 80 % građana kad bi ih pet minuta nakon glasanja anketirali na izlaznim anketama, jer je „vladarski“ nebitan kao u takvim demokracijama čije bismo običajno pravo željeli da na kratkom tečaju usvoje naši građani. Nažalost, ima šanse za politički odgoj i rast naših građana, jer hametice odlaze u takve uređene države, baš zbog ovakve neuređene. Problem je samo što se, kad usvoje uzuse uređenih demokracija, u ovu našu ne žele vratiti, pa će nama ostati opet samo oni politički neodgojeni (bez uvrede).
Povratak stranačke iskaznice, a da o tome niste obavijestili Hrvatski sabor!
Budući da niste zaštitili državu u prethodnoj kampanji kada je po svoj drugi mandat išla Kolinda Grabar-Kitarović te joj naložili da prije kandidature podnese ostavku, a budući da to sama nije učinila, niste je isključili iz predsjedničke utrke dok joj je trajao prvi mandat, vi ste Ustavni suci, zaslužili da svi podnesete ostavke koji ste tada sjedili u Ustavnom sudu. Eto, baš namjerno dramatiziram, jer ste to zaslužili.
I nemojte nam opet ponavljati da je to kampanja za novi mandat iste dužnosti, jer nije poanta u tome. Poanta je u činjenici da tvrdite kako osoba koja aktivno obnaša ulogu predsjednika države mora cijelo vrijeme ostati „nestranačka“, kako bi je građani doživljavali kao sve-reprezentirajuću, a imamo eklatantni ponavljajući primjer da to nije tako u svakoj kampanji za drugi predsjednički mandat. Tvrdite da kao takva ta osoba nema pravo sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne stranke, pa sad morate proguglati drugu kampanju najbliže nam Kolinde Grabar-Kitarović i vidjeti čiji se logo i oznaka nalazi na njezinim skupovima i na izbornom listiću. Evo u arhivi DIP-a ispod imena kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović stoji: Hrvatska demokratska zajednica – HDZ, „Bandić Milan 365 -stranka rada i solidarnosti“ – „365 stranka rada i solidarnosti“, Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević – HSP AS, Hrvatska demokršćanska stranka – HDS. Eto ne stoji čak ni „nezavisni kandidat“ kao na primjer ispod imena Darija Juričana.
Ako Predsjednik Republike ne smije sudjelovati u političkim aktivnostima nijedne stranke, kako je to Kolinda Grabar-Kitarović za vrijeme trajanja svojeg mandata mogla stati na čelo stranačke koalicije za svoj novi predsjednički mandat? I antagonizirati, polarizirati, uvjeravati javnost da politike nekih opcija ne valjaju i da su štetne (možda je čak i govorila „opasne“) za Hrvatsku, a u tom je trenutku bila Predsjednica Republike koja mora biti nestranačka i političko-kampanjski nesvrstana i neaktivna?! To vam gospodo jednako čini i predsjednička kampanja kao i parlamentarna (i europarlamentarna) i potpuno je irelevantno što netko želi nastavak iste uloge, kad se on na mjesec dana „igra“ kampanje kao „državno tijelo“ (Palić). Ako kojim slučajem u toj svojoj drugoj predsjedničkoj kampanji na mjesec dana nije „državno tijelo“ (Palić) ili nije „nestranačka osoba“ koja „dok obavlja tu dužnost“ ne smije u stranačke kampanje, onda morate odgovoriti na pitanje tko je tih mjesec dana predkampanje-kampanje obavljao dužnost Predsjednika Republike umjesto Kolinde Grabar-Kitarović (a prije toga umjesto Ive Josipovića 2014. i Stipe Mesića 2004. godine). Tri puta ste dopustili da državom na oko mjesec dana upravlja osoba koja izravno krši duh Ustava Republike Hrvatske kojeg tek želite izgraditi i na njega naučiti građane, a dajete im igrokaz vraćanja stranačke iskaznice na prešutan i komičan način! Znam, običajno pravo, građani trebaju samo biti svjesni da je to tek malo igre koja je manja šteta od uzvišenog cilja. Ali u nedovršenoj državi s napumpano pogrešnom ulogom Predsjednika Republike to vam je ustavnopravni stručnjaci „prevara veća od prve“ (nađite asocijaciju) i toliki ofsajd za koji vam ne treba ni VAR, osim ako ne želimo varati javnost i očekivati da će se izgraditi u kvalitetno građansko društvo s osjećajem za duh Ustava i običajno pravo.
Ideja je da Predsjednik Republike vraća stranačku iskaznicu i tako postaje „vlasništvo“ svih građana, a ne samo jedne stranke. Postaje Predsjednik svih, a ne samo nekih. O tome koliko je to nemoguće i iluzorno u modelu predsjednika kao „korektiva“ izvršne vlasti (jer je protivno toj istoj ideji unutar same ideje: ne može sve-građanski predsjednik biti korektiv vlasti koju izrazito podržava jedan dio biračkog tijela – vladajući – preko svojih predstavnika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, a izrazito napada drugi dio biračkog tijela – oporbeni – preko svoji zastupnika i javnosti) prozborit ćemo u drugom nastavku ove teme (znači Ustavni sude imate još prekršaja!), a sad ćemo o još jednoj neugodnosti kampanje za drugi mandat.
Ponovimo gradivo. Predsjedniku teče prvi mandat, on glumi neutralno „državno tijelo“ (Palić) ili „nestranačku osobu“, ali ipak kao takav ide u kampanju za drugi mandat, pa se svi pravimo mutavi da je i dalje predsjednik sviju nas i da nam „čuva“ državu. Ali, gle vraga (a on je uvijek u detaljima!), on za kampanju treba novac, a novac će mu dati neka stranka i neki sponzori (a ne svi građani!). I gle drugog vraga (to je već drugi detalj!), novac mu u gotovo nepogrešivom pravilu daje ona ista stranka koja ga je kandidirala i za prvi mandat! Kako to gospodo iz Ustavnog suda i ustavnopravni stručnjaci, kako to da bezidentitetsko (Ustavni sud) „državno tijelo“ (Palić), ima takvo dobro identitetsko pamćenje da se nakon četiri godine i jedanaest mjeseci „neutralnosti“ precizno vraća svojoj prethodnoj političkoj stranci i svjetonazoru, a ne nekom slučajnom političkom entitetu u prolazu (molim Meri Cetinić i autora pjesme da mi ne zabrane izričaj)?! Ali pazite sad što još radi – iako je i dalje tekuće aktivno „nestranačko“ (USUD) „državno tijelo“ (Palić) – on uzima novac od privatne skupine (stranke) i troši ga za parcijalne interese i politike jednog dijela građana dok istodobno i tih mjesec dana „kao“ predstavlja „sve građane“ i troši novac iz držanog proračuna! I obećava 8.000 eura plaće, besplatni prijevoz za sve, pravo na cijeli neradni tjedan, a ne samo nedjelju… dakle na sve što uopće spada u vlast, a Predsjednik Republike nema ništa s tim, ali – jer je korektiv vlasti – možda ipak i ima, dvoje u glavama građani dok idu pred izborne kutije. A vjerojatno i neki kandidati.
Uloga Predsjednika, a novac stranke – ipak može istodobno!
Obnašatelj dužnosti Predsjednika Republike u kampanji za drugi mandat igra za sebe, a ne za državu (ne „za raju“, da posudimo i međunarodni običajni duh). Antagonizira građane i birače, a ne „čuva“ institucije, kako bi postigao svoj i stranački, a ne državni interes i cilj. On sjedi u ulozi Predsjednika Republike, koristi tu ulogu za kampanju i s druge strane markicu i novac stranke u kojoj ne smije biti i za koju ne smije angažirano djelovati. Može u svojem programu imati čak i želju promjene Ustava i ukidanja Ustavnog suda ako mu se to sviđa. I sve to smije iako je i u tom trenutku osoba-institucija! Jesam sve dobro pobrojio?
Dakle, želite li sačuvati duh Ustava o osobi-instituciji kao „nestranačkom“ (a zapravo „nadstranačkom“) korektivu vlasti koja se ne smije miješati u političke kampanje da ne podijeli građane-javnost, onda svaka osoba koja obnaša dužnost Predsjednika Republike mora (bez ali!) dati ostavku uoči kandidature za drugi mandat. Dakle, za tako zamišljenog Predsjednika Republike, nitko ne smije ići u kampanju kao Predsjednik Republike.
Ma znam da ćemo na sve ovo opet jednostavno reći da to pokriva običajno pravo, jer smo navikli da predsjednik ide u drugi mandat, pa to ne doživljavamo kao što doživljavamo njegov ulazak na drugi teren – premijerski, pardon, parlamentarni. No kako nas je ova situacija zgranula do šoka nepredviđenosti, samo ću ponoviti nešto s početka. Protivnik sam ovakve krivo balansirane uloge Predsjednika Republike koju smatram neodrživom i nepopravljivom.
Evo pomoći ću vam s jednim sasvim realnim scenarijem koji se mogao dogoditi krajem godine, čak je mogao biti i očekivaniji od ovoga što se dogodilo. Recimo da se ovo ništa nije dogodilo. Sadašnji obnašatelj uloge Predsjednika Republike ide u prosincu po drugi mandat i vraća si percepcijsku stranačku iskaznicu svoje stare stranke. S druge strane HDZ (a recimo da je ostao na vlasti, što je i planirao laganini odraditi) odluči kandidirati za predsjednika države ministra obrane Ivana Anušića koji može anulirati desne simpatije koje ima sadašnji obnašatelj dužnosti Predsjednika, a ujedno može hvatati i umjerene birače. Tko može reći da ga HDZ nije stavio na mjesto ministra obrane iz stranačkih političkih razloga da neutralizira i omlitavi Milanovića pred drugi mandat. Bio bi to strateški vrlo pametan potez – poslati u fotelju ministra obrane nekog tko će mu, za razliku od Banožića, biti „prijatelj“ i poništiti mu utjecaj u (za HDZ) važnom dijelu biračkog tijela. U kampanju sa stranačkim iskaznicama – dok je jedan Predsjednik Republike, a drugi ministar obrane – išla bi dva stranačka kapitalca i tukla se verbalnim haubicama usred nestabilne i ratom zahvaćene Europe. Polarizirali bi birače vrhovni zapovjednik oružanih snaga i ministar obrane. To je scenarij na koji, zbog nepopravljive manjkavosti ovakvog modela Predsjednika Republike, i uz ovakvu šupljikavu logiku Ustavnog suda, od sada moramo biti spremni. I veća je vjerojatnost da bi se taj scenarij krajem godine dogodio, nego pobjeda Baby Lasagne na Eurosongu, a ona je brutalno velika. Ako Baby Kobasica ne postane premijer, možda ćemo u prosincu gledati baš taj rimtimtagidim.