Ivica Relković
Javnost čeka koje su to teme na kojima se može očekivati kompromisni dogovor Domovinskog pokreta i HDZ-a s jedne strane te koje su to nepremostive zapreke zbog kojih se takav dogovor ne može postići s lijevo-liberalnim strankama s druge strane. Unaprijed bismo rekli da će se s HDZ-om lakše dogovoriti, jer ne trebaju izdati svoj svjetonazor, a da s ovom drugom stranom ne može postojati nijedna bitna programska točka koja ne bi bila ujedno i kršenje njihova svjetonazora.
No, zapravo je sve suprotno takvim zamišljenim pozicijama. Domovinski pokret bi ulaskom u vladajuću većinu s HDZ-om pogazio proklamiranu bit svojeg svjetonazora, dok bi ulaskom u „tehničku“ većinu s lijevo-liberalnim strankama sačuvao i svoj obraz i svoj svjetonazor.
Svjetonazor se ne sastoji od jedne karakteristike niti se iscrpljuje na jednoj temi, nego na poprilično velikom broju. Ulazak u vlast sa svjetonazorski najsrodnije deklariranom strankom ne znači rješavanje svih svjetonazorskih pitanja jednim potpisom. Pogotovo ne s HDZ-om koji je i sam donio niz propisa s kojima se upravo ne slaže onaj njegov svjetonazorski dio koji je najbliži Domovinskom pokretu i zbog kojeg su mnogi i prešli u Domovinski pokret. No, zapravo svjetonazora puno više ima u onim pitanjima za koja mislimo da su čisto „tehnička“ i „nesvjetonazorska“.
Je li laganje svjetonazor?
Evo prvog testa. Mogu li svjetonazorski najglasniji članovi Domovinskog pokreta podržati one koji ne samo da toleriraju, nego i honoriraju laž? Sigurni smo da su većinski članovi Domovinskog pokreta kršćani. Sigurni smo da Deset Božjih zapovijedi smatraju temeljem svojeg svjetonazora. Vjerujemo da se sjećaju vjeronauka na kojem su čuli da je Sotona nazvan „ocem laži“, a da je osma Božja zapovijed „Ne reci lažna svjedočanstva“.
HDZ je za Glavnog državnog odvjetnika nametnuo osobu koja je sjedila pred kamerama (ne tek pred novinarom, nego pred cijelom javnošću!) i otvoreno lagala o nečem što se odnosilo na suspektnu temu koja se dogodila tog istog dana. Svi znate da je Ivan Turudić rekao da se mjesecima nije vidio s jednom osobom (Zdravkom Mamićem), a kasnije su poruke iz jednog bogatog mobitela otkrile da se s tom osobom vidio toga istog dana. Naravno da je izrečena laž tim teža što se sastajao s osobom pod određenim pravosudnim procesima. I o tome lagao cijeloj javnosti, a sad trebamo biti sigurni da će kao Glavni državni odvjetnik životom braniti istinu i nepristranost!?
Zatim, svi smo vidjeli da je pred saborskim zastupnicima prije izbora za Glavnog državnog odvjetnika činio slične stvari koje će današnji tehnički premijer nazvati „reduciranim izričajem“. E, sad, nije problem lagati, pa čak ni biti ponovo zatečen u laži. Svakome od nas može se dogoditi da te nevolja stisne i da jednostavno poklekneš i ne kažeš istinu kad si bio doveden pred zid. Pa onda slažeš i drugi i treći put. Problem je kad, nakon što je to sad vidjela cijela javnost, nemaš obraz da priznaš laž i povučeš konsekvence. Jer ti više nisi bilo tko, ti si ovlašteni „tužitelj svih nas“. Ali ne, naš „reducirani izricatelj“ se nije ispričao i povukao, nego je „iz dišpeta“ nagrađen pozicijom Glavnog državnog odvjetnika.
Članove Domovinskog pokreta koji se deklariraju kao kršćani pitam je li vam svjetonazorski bliži onaj koji ponavlja „Gospodine, Gospodine“, a laže u oči cijele javnosti ili onaj tko i ne vjeruje u Boga, a spreman je zajedno s vama dići u Saboru ruku da se takvoj osobi uskrati mogućnost da bude Glavni državni odvjetnik? Dobro se zamislite, prisjetite Katekizma i vjeronauka prije odgovora. Jer osoba koja je spremno lagala cijeloj javnosti pred istom tom javnosti i Predsjednikom Hrvatskog sabora položila je prisegu koja glasi: „Prisežem da ću se u obnašanju svoje dužnosti pridržavati Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona, skrbiti o zaštiti ljudskih prava i jednakosti svih pred zakonom, promicati vladavinu prava i ugled državnog odvjetništva te štititi jedinstvenost, suverenitet i pravni poredak Republike Hrvatske“.
Osoba koja je pred očima Predsjednika Hrvatskog Sabora i cijele javnosti – pozivajući se na Ustav! (gdje li su sad svi oni moralni čuvari kršenja, gaženja ili izrugivanja Ustava?) – i obećavajući da će skrbiti o zaštiti ljudskih prava i jednakosti svih pred zakonom“, a da o sitnicama kao što su „ugled državnog odvjetništva“ i ne govorimo, izrecitirala riječi svečane prisege sve nas je u oči pred kamerama mirno lagala. I do danas Ivan Turudić nije pokazao minimalnu potrebu da se ispriča cijeloj hrvatskoj javnosti. I mi trebamo imati povjerenje u institucije i zadržati obrazovane mlade ljude u Hrvatskoj? Zapravo se može postaviti pitanje je li to bila lažna prisega na Ustav? Može li osoba „reduciranog izričaja“ koja upravo pred saborskim zastupnicima reducira činjenice iz svojeg najsuspektnijeg dijela života ispravno prisegnuti na Ustav i pravni poredak? Je li Predsjednik Hrvatskog sabora, dok je provodio to „reducirano“ prisezanje na Ustav i pravni poredak prekršio, ili još gore, pogazio Ustav? Tko se danas treba držati Ustava i „jednakosti svih pred zakonom“, „vladavine prava“ i „ugleda“ ičeg u ovoj državi, ako onaj tko priseže na dužnost za koju se traži ne samo najstručniji, nego i najmoralniji među nama (a to je odlika koja se očekuje od Glavnog državnog odvjetnika, jer sve nas ima mogućnost progoniti!) laže, ne ispričava se za laž, nego je reducirano skriva pred saborskim zastupnicima i onda – priseže pred Predsjednikom Hrvatskog sabora na – Ustav! Mislim da bi se o ovome itekako imao šta očitovati i Ustavni sud, a možda i moralni autoriteti u ovom zbunjenom hrvatskog društvu.
Abelova iskra ili Kainov dim?
Pitam članove Domovinskog pokreta koji svoj kršćanski svjetonazor pretpostavljaju sjedanju za stol s jednim „gubavim“ ateistom poput Ivice Puljka, hoće li se usuditi zajedno s Ivicom Puljkom dići ruku za opoziv Ivana Turudića ako on već danas sam ne podnese ostavku ili će se radije „svjetonazorski“ dogovoriti s HDZ-om, pa da im savjest odabira HDZ-a bude lakša? Što mislite što je svjetonazorski ispravnije – udružiti se s ateistom da se popravi vidljivo kvaran izbor Glavnog državnog odvjetnika (pa i čitav niz kvarnih poteza koje je ostavio „demokršćanski“ HDZ) ili donijeti pred oltar zagrebačke katedrale tri milijuna i sedamsto tisuća ljiljana kao dokaz da smo svi do jednoga spremni Bogu dokazati svoju čistoću licemjernom gestom?
Hoće li na našem žrtveniku zaiskriti Abelova žrtva ili zasmrditi Kainov dim?
Ne žurite s odgovorom, jer jedva da sam počeo sa svjetonazorskim temama u kojima su dosadašnji vladajući „demokršćani“ rastočili hrvatsko društvo do te mjere da u njemu sve manje ljudi želi ostati i živjeti, većim se kršćanima pokazuju razni percipirani nevjernici od onih koji su kao deklarirani kršćani počinili nešto od onog što donosim u sljedećoj kolumni. Naravno, ne postoji s moje strane u ovoj kolumni nikakva prejudicirana osuda Ivana Turudića u bilo kojem pravosudnim smislu, no on je samoga sebe izložio javnosti na nečastan način, pa mu je za ono što se naziva ljudskom čašću i dostojanstvom izlaz samo jedan – trenutačna ostavka na nekonzumirano mjesto Glavnog državnog odvjetnika.
Pogotovo kad predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu Biljana Kostadinov kaže da Ivan Turudić neće moći jednostavno preuzeti dužnost, bez obzira što je već položio prisegu u Hrvatskom saboru, zbog sljedećeg na što ona upozorava: „I u Republici Hrvatskoj treba postupati prema pravilu da imenovanja odlučena u Vladi prije prijelaznog razdoblja moraju biti završena prije tog razdoblja. Ako Turudić preuzme dužnost nakon prijelaznog razdoblja, onda se mora provesti i nova procedura izbora glavnog državnog odvjetnika“ (Nacional, 23. travnja 2024.).
Jednostavno rečeno, to vam je demokratska prijevara podmetanja drugoj novoj vladi (koja ne mora biti moja) mojeg prejudiciranog izbora neke pozicije. I to je teško kršenje demokratske naravi i fair playa političkog izbornog pluralizma, o čemu se Ustavni sud trebao očitovati puno jasnije i rječitije negoli tek nedolaskom na čin prisege.
Ako Domovinski pokret koalira s HDZ-om onda ga čeka odgovor na ovo pitanje – ma što o njemu naknadno rekao Ustavni sud, pa možda i poslušno progutao svoj nedolazak na prisegu – prihvaćate li činjenicu da vam je Ivan Turudić podmetnut kao Glavni državni odvjetnik ili ćete tražiti pokretanje nove procedure? Jer na stolu će biti samo vaša politička vjerodostojnost. Ako vam je uopće do nje stalo.
I na kraju da budemo jasni, iako je cijeli članak intoniran tako da se propituje svjetonazorski moral, on ovdje nema nikakve veze s osobnom moralnošću ikoga spomenutog (pa tako ni Ivana Turudića), nego s političkom moralnošću koja se procjenjuje između proklamiranog svjetonazora i predizbornih obećanja s jedne strane i postizbornih poteza s druge strane. Kršćanske asocijacije iz ovog članka, koje su u njemu jer politički akteri sami inzistiraju na demokršćanskom predznaku, mogu biti zamijenjene bilo kojim sličnim asocijacijama iz starogrčke, rimske, indijske ili kineske etike. Inzistiranjem na tome da je svjetonazorski predznak (koji je neporecivo bitan) ujedno i ultimativni okvir za svaku odluku, izazivamo i pitanja u kojem smislu je on autentično ili „maskirno“ obilježje neke političke opcije. Drži li netko doista do svojeg svjetonazora (Abelove žrtve) ili mu je svjetonazor tek dimna zavjesa (Kainova žrtva) za priželjkivano postizborno pozicioniranje zbog nekih najprizemnijih nesvjetonazorskih motiva.