Anketa Promocije plus koju su naručile centrističke opcije uključene u koalicijske pregovore sa SDP-om prva je koja ne mjeri pojedinačni rejting stranaka, nego simulira najavljene i realno očekivane političke saveze. Kao takva prva može odgovoriti na pitanje svih pitanja: da su danas izbori tko bi završio kao pobjednik, odnosno tko bi lakše došao do mandata za sastavljanje vlade. Budući da ankete nisu izbori, naravno da ona ne mora biti pouzdani preslik prebrojavanja glasova, pa će se zaključci ove analize temeljiti na onom što je dala anketa, a što je do izbora podložno promjenama. Evo odgovora na to pitanje: Da su rezultati ove ankete ujedno rezultati izbora, HDZ ne bi pobijedio na izborima.
Dok je u gotovo cijeloj hrvatskoj javnosti prisutan osjećaj da se HDZ ne može pobijediti, prva anketa koja simulira očekivane i moguće koalicijske i stranačke liste pokazuje potpuno suprotni zaključak. Naravno, anketa obrađuje Hrvatsku kao jedinstvenu cjelinu, a ne deset izbornih jedinica, pa nije moguća potpuna preciznost određivanja broja mandata, no to i nije zadatak ove analize. Zadatak analize je prepoznati što pokazuju ovi statični brojevi s jedne strane, a koja je moguća dinamika odnosa snaga i zahvata u neodlučno biračko tijelo tijekom kampanje s druge strane. Pogledajmo rezultate ankete.
Olakšajmo si pogled na one liste koje uzimaju mandate, a ne postotke. Ostavit ćemo zato samo njih i neodlučne birače koji donose one dodatne ključne mandate.
Pogled na izlistani niz sukladno većem ili manjem postotku sugerirat će nam da je ona stara percepcija da HDZ uvjerljivo pobjeđuje na izborima još uvijek na snazi, iako više ta pobjeda nije tako izrazito uvjerljiva. No to je pogrešan pogled opterećen gledanjem u ono što unaprijed očekujemo, a ne u ono što doista imamo pred očima. Zato ćemo našim očima pomoći s još jednim korakom intervencije u vizualnu prezentaciju ankete. Anketu ćemo podijeliti na dva dijela, ali ne na lijevu i desnu stranu kao što je to uobičajeno, nego tako da na svakoj strani budu one opcije koje mogu zajedno na bilo koji način, pa makar i tako što svojom potporom ne mogu onu drugu stranu dovesti do većine a da ne unište vlastitu političku budućnost.
Što nam kaže gornja ilustracija? HDZ-ova koalicija ima 26,8%, dok SDP-ova ima 21,6%. To je za 5,2% više. Koliko na temelju te razlike HDZ-ova koalicija može osvojiti mandata više od SDP-ove koalicije? Zbog nemogućnosti da se to promatra kroz deset izbornih jedinica, možemo okvirno reći da to može biti od 10 do 15 mandata više. No, s druge strane imamo dvije političke opcije koje su mjerene kao samostalne liste, to su Možemo s 8,8% i regionalna lista IDS-PGS koja nosi 1,2%. Te dvije liste, koje će poslije izbora svoje mandate udruživati s mandatima lijevo-liberalne koalicije, donose točno toliko mandata koliko HDZ-ova koalicija ima više od SDP-ove, dakle 10 do 15 mandata. Pri tome je daleko izvjesnije da bi HDZ-ova prednost bila bliža brojci 10, a ovdje bi bila riječ o brojci koja više naginje prema 15 mandata. No namjerno smo htjeli HDZ-ovu prednost sustići s jačim, a ne slabijim argumentom, kako se ne bi moglo reći da natežemo rezultat na jednu stranu. Zato ostavljamo zaključak da bi HDZ-ova koalicija postigla potpuno isti rezultat kao poslijeizborni spoj SDP-ova koalicije, Možemo i IDS-PGS-a.
HDZ-u se poslije izbora može prikloniti Domovinski pokret, iako to ne komunicira kao nešto sigurno, ali ni ne odbacuje tu mogućnost. On donosi 8,2% ili približno 10 mandata. No i u ovom slučaju imamo listu koja to anulira, a to je Most s 8,4%. Most ne mora ući u koaliciju sa SDP-om, ali s HDZ-om ne smije, a da se politički ne ubije. Most ni u kojem obliku ne smije podržati HDZ-ovu vladu, a da to ne znači ili „treća nesreća“ i potpuno propadanje ili nove izbore, pa će to opet značiti da je pomogao HDZ-u da se izvuče iz poraza i dobije novu šansu na ponovljenim izborima. Ponovimo, Most poslije izbora ne mora u koaliciju sa SDP-om, ali teško da ima drugo rješenje nego podržati SDP-ovu manjinsku vladu.
Kad uzmemo sve navedene odnose, možemo zaključiti da SDP-ova strana ima četiri liste koje prelaze prag, a HDZ-ova dvije. I da su te četiri čak i malo jače od ove dvije, ali ih mi proglašavamo jednakima. Kampanja nije ni počela, čak se nije ni završno posložila lijevo-centristička koalicija, a HDZ ne pobjeđuje na izborima, pokazuje prva koalicijski mjerena anketa. Političkog pobjednika odlučivale bi tri dodatne „liste“ – neodlučni birači, manjinci i tri zastupnika birača izvan Hrvatske („dijaspora“).
Dakle, HDZ ne može biti pobjednik statične pozicije koju pokazuje ova anketa. Da nema neodlučnih birača i manjinskih zastupnika on ne bi pobijedio na izborima, možda čak ni s mandatima iz „dijaspore“, jer se i u Hrvatskoj može očekivati prolaz 1-2 mandata neke anketno nezahvaćene liste koja može u nekoj izbornoj jedinici završiti preko praga, a nakon izbora teško može na HDZ-ovu stranu (recimo lista Matije Posavca). Ako manjinski zastupnici poštuju načelo pristajanja uz relativnog pobjednika, onda je samo pitanje hoće li relativnim pobjednikom smatrati pojedinačno najjaču opciju (HDZ-ovu koaliciju) ili opciju koja je u mogućnosti prikupiti više potpisa za svoju vladu, što bi u ovom slučaju mogla jednako biti i SDP-ova koalicija.
HDZ za pobjedu treba pridobiti više neodlučnih birača nego svi drugi zajedno!
Bez ijednog glasa neodlučnih, HDZ prema ovoj anketi ne bi bio pobjednik izbora. Znači da HDZ za pobjedu treba pridobiti više neodlučnih birača od svih drugih opcija zajedno! I tu počinje najveći HDZ-ov problem na ovim izborima. Neodlučni birači su takvi – neodlučni – jer na prvu loptu nisu spremni biti birači neke postojeće, stare stranke ili koalicije, nego se dvoje i oko nečeg novog. Neodlučni birači nemaju snažno izražene preferencije, zato se oni ili ne pojave na biralištima ili biraju „manje zlo“ ili traže neki „treći put“ ili najčešće podržavaju onu najjaču oporbenu listu za koju smatraju da može pobijediti vladajuću. Što je realno za očekivati kad je riječ o neodlučnima u ovoj anketi? Čijih je birača među njima najviše? Tko je mogući „novi“?
Krenimo od HDZ-a. Većina birača koja želi zadržati HDZ na vlasti već se opredijelila. HDZ nije novost i nepoznanica, pa da se neodlučni birači tek u kampanji sjete da ta stranka postoji. Dio tih birača doći će vladajućoj listi samo ako se nijedna oporbena opcija ne pokaže sposobna upravljati državom. No HDZ je svojim posljednjim potezima toliko iziritirao veći dio neodlučnog biračkog tijela da je upitno može li on tu više išta dobiti. A sada mu za ukupnu pobjedu treba još i dodatna pobjeda među neodlučnima da bi izjednačenu situaciju okrenuo u svoju prednost.
Koliko do neodlučnih može potencijalni HDZ-ov poslijeizborni partner Domovinski pokret. Relativno malo, jer on više nije „treći put“, nego poznata i definirana opcija. On je zadani politički entitet koji je među neodlučnima već privukao što je privući mogao. Domovinski pokret, iako jedini potencijalni partner HDZ-a, više se trudi preuzimati već opredijeljene HDZ-ove birače, nego pridobiti nove neodlučne birače. A to je samo dodatni problem za HDZ, jer mora kampanjom skretati previše „udesno“.
Vrlo slično stoji i Most, samo što je njegovo privlačenje svakog dosad neodlučnog birača ujedno i preuzimanje glasova iz istog bazena iz kojeg se nada uzimati i HDZ. A neće ih, kao Domovinski pokret, poslije izbora vraćati HDZ-u.
Čak je i platforma Možemo svojim biračima već dovoljno jasno javila da na izbore ide samostalno, a „točkastom“ koalicijom sa SDP-om teško da može pričati priču o altruističkoj sinergiji po cijeloj Hrvatskoj. Naravno da ima nešto više prostora za zahvat među neodlučnima od svih dosad navedenih opcija, ali ni blizu onoliko koliko je bilo na lokalnim izborima u Zagrebu. Čak je i posljednji CRO Demoskop, mjeren samo nekoliko dana prije ove ankete od strane iste agencije, pa su rezultati potpuno usporedivi, pokazao blagi pad ove liste od kad se saznalo da SDP kreira koaliciju u kojoj ta opcija neće biti nacionalno prisutna, nego „točkasto“.
IDS je zadana priča u samo jednoj izbornoj jedinici, pa na nacionalno neodlučne ni ne može računati.
Nije se pojavio novi treći put
Nijedan novi originalni i respektabilni „treći put“ koji najčešće najsnažnije zahvaćaju među neodlučne birače, ovoga se puta nije pojavio. A oni koji su se pojavili marginalni su.
Samo SDP i centrističke stranke koje s njim pregovaraju nemaju za svoje birače završenu priču, pa je moguće da su i dio vlastitih birača privremeno „parkirali“ među neodlučne. Ujedno, samo u njima većina neodlučnih birača može tražiti „ono nešto“ što mijenja igru koja je već djelovala dosadno zadana. A baš je to pokazala anketa. Bez kampanje doći na samo 5% zaostatka za do jučer nedodirljivim HDZ-om, to je izazov i mamac za neodlučne. A neodlučnih je toliko mnogo, čak 17,8%, da mogu generirati i puno veće obrate negoli je preokret od 5%. A zbog svih gore navedenih odnosa to nije preokret za izjednačenje rezultata – jer on je već sada izjednačen – to je preokret za sigurnu pobjedu.
I tu počinje umijeće politike i razumijevanje dinamike kampanja. Ako nema snažne motivirajuće priče, onda nema izazova za neodlučne. Zato nisu spojive politike koje trebaju „šutjeti“ da se iznutra ne bi „potukle“. Zato je nemoguć savez SDP-a s centrističkim opcijama i porukama s jedne strane i istodobno savez s potpuno suprotnim opcijama i porukama. Znati koliko možeš zaći u birački teren, a da se ne nađeš u ofsajdu, ključno je za kreaciju pobjedničke igre. Pobjedu ne donosi nemogući zbroj, nego mogući boj. Ako koalicijski partneri ne mogu voditi bitke za nove birače, jer moraju šutjeti da im se politike ne potuku, onda to nije razigrana koalicija, nego dosadna kalkulacija. Odgovor na pitanje hoće li SDP i centrističke opcije maksimalno zahvatiti u golemi potencijal neodlučnog biračkog tijela, odgovor je na pitanje tko je pobjednik parlamentarnih izbora.
HDZ je utrčao u vlastitu zamku pobjede bez dostojnog protivnika, a sad više ne može mijenjati igru. SDP i centrističke stranke imaju šansu odigrati za pobjedu, ali trebaju znati da pobjeda neće doći zbrajanjem nekompatibilnih zadanih glasova, nego prodorom među neodlučne birače koji se najčešće opredjeljuju baš za odlučne, a ne „čudnovati kljunaš“ opcije. Svatko tko tu dinamičku šansu za pobjedu nazove „ultimatumom“ centrističkih opcija SDP-u i pri tome taj „ultimatum“ tumači tvrdoglavošću i nespremnošću na kompromis radi višeg cilja, ne zna da je upravo viši cilj ugrožen kompromisom koji ga ruši. A onaj tko kaže da SDP u koalicijskoj kombinaciji malih strankama daje „svoje mandate“ i svoja prolazna mjesta na listama zna još manje. Ako SDP sam može i do 18% u ovom trenutku, to daje oko 35-40 mandata. Ako već sada, bez kampanje, s centrističkim opcijama doseže gotovo 22% to je deset mandata više koji nisu njegovi, nego upravo centristički. Ako je to zajedno startnih 45-50 mandata, tko će donijeti još dodatnih 10-15 mandata potrebnih za relativnu pobjedu? SDP sam? Kako je prije kretanja u koalicijske pregovore jedva bio na 15%. To su mandati onog što se zove sinergija. SDP ni dio njih ne daje nekome kao „svoja mjesta na listama“. Ima i među političkim analitičarima u Hrvatskoj onih koji pred svake izbore točno znaju tko koliko vrijedi, a kad im poslije izbora pročitate „predviđanja“ jasno vidite da o analitici pojma nemaju.
Ova anketa pokazuje što dva najveća bloka moraju raditi da bi pobijedili
Mogu li ja ovdje pogriješiti i krivo zaključiti da HDZ nije pobjednik izbora. Mogu, ako kažem tu tvrdnju bez dodatka – „prema ovoj anketi“. Je li ova anketa dovoljno precizna da pokaže sve što nam je potrebno za tvrdnju tko je pobjednik. Nije. Pokazuje li ova anketa što bi tko od dvije najjače liste trebao raditi da pobijedi na izborima. Pokazuje. Hoće li SDP povući poteze za „povratak otpisanih“? Ne znam. Hoće li se HDZ usuditi povući poteze za „bijeg u pobjedu“? Nisam siguran.
I još jedna ilustracija koju možemo nazvati i poukom o ovih dana popularnim političkim „kobasicama“. HDZ je prema ovom istraživanju samostalno na istom postotku kao i s koalicijskim partnerima. A izvan sebe na istom biračkom spektru ima stranke koje mu „jedu“ zajedničko biračko tijelo, zajedničku „kobasicu“. Dakle, nema sinergije, nema baš nikakve koristi od ficleka svoje „kobasice“, ali ni od prvog susjeda do sebe koji mu jede sastojke tako da izaziva borbu tko će od istih sastojaka povećati svoju „kobasicu“, tako da zajednički zbroj ostane isti, bio on 55 plus 10 ili 50 plus 15. S druge strane SDP ima šanse ispravnim izborom sastojaka izvan samoga sebe ne samo povećati svoju „kobasicu“, nego je puniti do zadnje minute prije zatvaranja birališta. On može proizvesti ono što daje 40 plus 10 plus 10. I pri tome imati poslije izborne partnere koji su donijeli dodatnih 10. I one koji su donijeli još 10, ali ih ne smiju dati HDZ-u. Uostalom pogledajte tko na „kobasičasti“ način već sada, prema ovoj anketi, proizvodi više biračkog tijela (naravno, uz opasnost da prozvede i više „dontova“ otpada).
SDP i centrističke opcije pak imaju benefit udruživanja, a upravo ga donose glasovi s centra. Glasovi radikalne ljevice su uvijek glasovi koji ulaze u neki lijevi koš. I oni zapravo u dinamici odnosa prema desnici uvijek vrijede „jedan“. Isto je i s glasovima radikalne desnice, samo na drugoj strani. Glasovi pak centrističkih birača uvijek vrijede „dva“. Ako je netko na prošlim izborima glasao za desnu stranu, a sad će za lijevu, jer ga tamo vode glavne centrističke stranke, onda se desnoj strani događa jedan „minus glas“, a lijevoj jedan „plus glas“ u potezu jednog birača. To daje razliku od dva glasa. Zato glasovi stranaka Centar i Fokus SDP-u vrijede dvostruko u odnosu na glasove, primjerice Radničke fronte. Zato se centrističke stranke i birače pita „s kim ćete“, a ne Radničku frontu ili Hrvatsku stranku prava. Onaj tko to ne razumije gubi izbore.
Recept za SDP-ovu šansu za pobjedu je jednostavan
A ima i među našim analitičarima takvih koji kažu da se „sinergija“ događa samo između sličnih stranaka, pa u koaliciju trebaju ići samo one slične. Ili onih koji misle da se sinergija s druge strane događa čistim zbrajanjem birača svih stranaka koje sjednu za stol, pa odbiju pola ključnih birača od svoje liste. Sinergija se događa između dijelom različitih stranaka koje mogu objasniti više razloge svojeg okupljanja i za to pridobiti veći broj vlastitih i neopredjeljenih birača nego što bi u slučaju samostalnog izlaska imali samo svojih birača. Zato može biti veće sinergije u koaliciji SDP-a i centrističkih stranaka, nego u koaliciji SDP-a i Radničke fronte, jer je bazen u kojem se love ti glasovi neusporedivo veći. Istodobno nemoguća je ikakva sinergija između centrističkih stranaka i Radničke fronte. U slučaju takvih spojeva ako uopće i pridobijete jedan dotad „neutralni“ glas izbit ćete po jedan ili nekoliko prethodno sigurnih glasova s obje strane, dakle u tom slučaju „jedan plus“ uvijek nosi najmanje „dva minusa“.
A još pri tome najbitniji efekt sinergije koalicije koja može rasti jest kampanja. Da bi jedna relativno birački zadana stranka ljevice ili desnice (u ovom slučaju ljevice) svojim partnerima omogućila kampanju širenja biračkog bazena ta noseća stranka u koaliciji mora više prostora zahvata u biračko tijelo povjeriti tim partnerima, nego sama sebi! Višak glasova – i to onih „jedan je dva“ – koaliciji donosi kampanja na terenu tih stranaka. Dakle, logika je „ne dajem ja pohlepnom partneru svoja mjesta, nego mu omogućavam da nas sve zajedno proširi na dodatna mjesta“. Bez toga koalicija je sinergijski besmislena. Recept za SDP-ovu šansu za pobjedu je jednostavan: Ništa ljevije od SDP-a ne smije biti u toj koaliciji, jer će ti glasovi ionako dolaziti najjačoj lijevoj opciji, a to će biti SDP. Centrističkim opcijama pružiti najpovoljniji prostor djelovanja u kampanji, jer će iz središnjeg bazena uzimati glasova i s druge strane točke centra, a to su glasovi dvostrukog efekta i svaki takav u konačnom rezultatu vrijedi dva.
Rast prema centrističkom bazenu u kojem je najviše privremeno neodlučnih, izaziva ono najvažnije – nadu u pobjedu
To ne tvrdim ja, to tvrdi Andrej Plenković. Uvijek morate pročitati što o vama javno tvrdi vaš najljući protivnik da biste znali ide li vam dobro i jeste li izabrali za njega opasan smjer. Sjećate li se Tomislava Karamarka i paničnog „ćuprijanja“ prije izbora 2015. godine? Kad je to izrekao? Dok ankete još nisu davale Mostu 19 mandata, ali su pokazivale trend prema kojima HDZ rapidno gubi prostor među neodlučnim centrističkim biračima. Što napada Andrej Plenković – SDP-ovu „kobasicu“. Zašto? Jer mu uzima sav centristički neodlučni materijal koji on napušta borbom na desnici s Domovinskim pokretom i Mostom. I jel „telefonirao“ što će gađati u toj SDP-ovoj „kobasici“? Jest. Njezinu komponentu koju može proglašavati „štetnom“ za Hrvatsku. Ideološki radikalizam i sadržajnu nespojivost. SDP bi trebao reći, hvala Andrej. A Andrej sad jedino može čekati da neki SDP-ov „strateg“ iz, recimo Splita, koji već tjednima buši pobjednički potencijal vlastite stranke, utjera Peđu u koaliciju i s „Pernarom“ ako treba, samo ne s „Puljkom“. Onda će Andrej moći reći – hvala Peđa.
I na kraju, rast prema centrističkom bazenu u kojem je najviše privremeno neodlučnih, izaziva ono najvažnije – nadu u pobjedu – a tada se prema toj koaliciji dodatno slijevaju i glasovi raznih opcija koje ne prelaze prag ili soliraju, a pripadaju onoj strani koja je okupila koaliciju s centristima.
HDZ je svojim sukobima na desnici i svojim aferama u kojima se ponašao bahato kao da mu one ne mogu nimalo naštetiti proizveo učinak da i bez neodlučnih birača postoji 5% više birača među listama koje uzimaju mandate na suprotnoj strani (prema ovoj anketi!). A i među neodlučnim biračima može se očekivati znatno veći broj glasova protiv HDZ-a (bez obzira kome ti glasovi otišli), nego za HDZ. A HDZ je zavarala njihova granitna stabilnost na 25-27% unatoč svim mogućim aferama. No, ta stabilnost je sada njihov najveći problem – možda i potpuna nemogućnost da se prošire za bilo koji dodatni glas.
Visinske pripreme za izbore su završene. Izbore dobiva onaj čije ime protivnik neće moći staviti na plakate poslije brojanja glasova: „hvala Andrej“ ili „hvala Peđa“.