Koja je najgora društvena anomalija, što je najtrulije u Hrvatskoj, zašto Hrvatska propada i zbog čega je napuštaju ne samo visoko obrazovane osobe, nego i najbolji majstori u bilo kojem zanimanju?
Tromo i politizirano pravosuđe? Birokratizirana i uhljebizirana javna uprava? Demotivirano i zakržljalo obrazovanje? Zagušeno i kadrovski devastirano zdravstvo? Korumpirana i nesposobna politika? Ne, ništa od toga, ma kako loše djelovalo, nije okidač propasti Hrvatske. Nijedna parcijalna stvarnost, nijedno zasebno područje nije ta pošast koja sustavno razara hrvatsko društvo i uništava državu.
Razlog naše razarajuće propasti je negativna selekcija. Negativna selekcija ovladala je svim za državu vitalnim područjima. Ona je zlo zbog kojeg mnogi zauvijek odlaze iz Hrvatske. Model negativne selekcije nametnuo je Hrvatskoj HDZ, jer je kao najbrojnija stranka najprije sam sebe zarazio negativnom selekcijom, a onda to prenio i na sve na što je mogao u hrvatskom društvu. Negativna selekcija motivirana je da samu sebe predstavlja onim najboljim ili barem jedinim što hrvatsko društvo ima. Zato i najgori službenici dobivaju petice, jer ne smiju dobiti manje u takvom sustava koji se kiti lažima da bi opstao. Negativna selekcija se na prvi pogled čini kao nekakva manje ili više rasprostranjena kadrovska praksa u raznim državnim i javnim institucijama. Loša, raširena, ali još uvijek relativno podnošljiva praksa klijentelističkog namještanja određene pozicije ili određenog posla nekome svome, a ne tuđemu. Sudionici negativne selekcije ovakvu percepciju i sami hrane, jer je to razvodnjena istina. A prava i cjelovita istina je ta da je negativna selekcija metastazirani zloćudni društveni tumor koji ne nagriza, nego razara državno tkivo do trulosti.
Negativna selekcija nije samo svijest o tome da ne mogu proći javni natječaj ako nemam vezu, nego o tome da i ne pomišljam na to da je to uopće natječaj. To je svijest o odustajanju od ikakvog natjecanja. Od borbe. Od smisla učenja i napredovanja na temelju znanja. Ona je smrtni zadah razorenog društva.
Ako želiš razoriti neko društvo, onda ga prepusti negativnoj selekciji i ničem drugom. Stani sa strane i promatraj njegov sigurni raspad. A negativna selekcija nije samo selekcija najgorih na najbolja mjesta, nego selekcija povlaštenih čak i kad spadaju među one najbolje. Jer povlaštenost je prvi stupanj zaraze negativnom selekcijom. Ako na početku moji napreduju, a ne tvoji, iako su jednaki po uspjehu, sutra će napredovati i moji malo lošijeg uspjeha od tvojih, ali još uvijek dovoljno dobri da ću ja to opravdavati boljim domoljubljem ili nečim drugim. A sindrom „kuhane žabe“ vrlo brzo će me dovesti do toga da je i moj loš opravdaniji za napredovanje od tvojeg izvrsnog, jer moj je barem pravovjeran, a tvoj nepouzdan. Na kraju će i moj malo kvaran biti bolji od tvojeg izvrsnog i moralnog, jer moj je „naš“, a tvoj je „tuđi“ i „izopačen“.
Zloćudnost negativne selekcije na djelu možete gledati u besramnim porukama ljudi koji su i sad na pozicijama moći, a tek su malo obasjani svjetlom iz arhive od 300.000 poruka iz jednog mobitela.
Nametanje članova i simpatizera jedne stranke na sve moguće javne i polujavne pozicije od lovačkog društva do nogometnog saveza, od kućnog savjeta pa do Ustavnog suda gdje se na vječni mandat parkiraju rashodovani političari, to je pristanak društva na negativnu selekciju. To je pristanak na propadanje kojem svojom šutnjom kumuju sve strukture hrvatskog društva, sve društvene zajednice od akademske, preko braniteljske do vjerskih zajednica. A kad se svi pomire s time da im je važnija borba za svoju „šniclu“, nego za zajedničku „kravu“, onda vam i školski ponavljač i dvojkaš može postati ministar kojemu će se svi klanjati kao misaonoj veličini uz koju smo svi maleni i poslušni sljedbenici.
Negativna selekcija tjera stotine tisuća obrazovanih mladih ljudi iz Hrvatske.
A za negativnu selekciju uvijek i uvijek je odgovorna većina koja upravlja državom, a ne manjina, ma kako bila sotonizirana i ma kako se javnost zastrašivala njezinim nepoželjnim dolaskom na vlast. Negativna selekcija je i lopovluk. Ona je krađa čak i veća od jednokratne krađe novca na nekom projektu. Jer negativna selekcija krađu provodi svo vrijeme svog trajanja. Kad netko dobije javni posao na namještenom natječaju, on je nekom izvrsnijem tko je to zaslužio ukrao radno mjesto, odnosno posao. Ukrao ga je i svima nama kao zajednici, kao državi. Mi ga plaćamo za lopovluk, pogotovo ako je nesposoban raditi taj posao onako kako bi ga radio netko bolji. To je temeljna krađa zbog koje drugi sposobniji napuštaju zemlju. Ona je veći razlog napuštanja Hrvatske mladih obrazovanih ljudi nego jednokratna milijunska afera s naslovnica medija.
Netko tko je na vikend izletima pokupio paradigmatski doktorat nije svima nama ukrao samo doktorat, nego je na temelju nezasluženog doktorata ukrao ovom društvu cijelu karijeru koju na njemu gradi. To je cjeloživotna osobna korist na temelju prevare zajednice. On nije samo nekom uzeo rukovodeće radno mjesto, nego smisao školovanja, učenja, diplomiranja, a zatim čak i znanstvene izobrazbe. A onog trenutka kad se mi kao zajednica i kao država ne pobunimo protiv toga, mi ne samo da smo pristali biti pokradeni, nego smo kao društvo prihvatili trulost do smrada kojem nijedan Jakuševac ne može konkurirati. A mi smo sada takvi. Mi smo vlastito društvo pretvorili u Jakuševac, a minimum sanacije bio bi uklanjanje negativne selekcije kao generatora društvenog smeća i smrada kojim smo zahvaćeni. A to znači i udaljavanje od upravljačke pozicije one politike koja je vjenčana s negativnom selekcijom.
Hrvatska danas nema političkih lidera, jer takvima su postali i oni koji niti imaju političko obrazovanje niti imaju ikakve respektabilne karijere izvan politike. Iznimke (koje potvrđuju pravilo) mogu se nabrojati na prste pola (a ne jedne cijele) ruke. Nisu svi isti, ali onih drugih u hrvatskoj politici danas nema dovoljno da osole društveno more dalje od bljutave boćatosti. A u javnosti su često više klevetani od onih koju su nam nametnuli društvo negativne selekcije. Zato osobe s respektabilnim životopisima bježe i od samog spomena politike.
Onaj tko neće ili ne zna zaustaviti negativnu selekciju i preokrenuti procese koji je hrane bolje da ni ne pobijedi na parlamentarnim izborima.
Tako bi trebalo biti. A došli smo do toga da je izbor između onoga tko neće mijenjati negativnu selekciju jer se ničega ne boji i onih koji će je možda i početi mijenjati, jer se neće usuditi toliko „njihovih“ zamijeniti s toliko „svojih“. Hrvatska se danas nalazi između trenutačno nedohvatljivog imperativa uređene države koju možemo samo sanjati i stvarnosti manje loših kompromisa u kojima se svaki dan budimo.